Tetovaža s runom u Njemačkoj nije načelno zabranjena, a ni orao kao motiv ne znači automatski da je riječ o kaznenom djelu. Prema § 86a StGB kažnjivo je isključivo isticanje obilježja određenih organizacija koje su proglašene protuustavnima ili zabranjene – ne cijela kategorija motiva poput „rune” ili „orla”. Tko se zanima za Vegvísir, Valknut ili cjelovitu runsku abecedu, u pravilu je vrlo daleko od malobrojnih znakova na koje se zakon doista odnosi. Ovaj članak objašnjava što obuhvaća § 86a StGB, koji su simboli doista rizični i zašto uobičajeni nordijski motivi uglavnom ne predstavljaju problem. Ne zamjenjuje pravni savjet za pojedinačni slučaj.
- Zakon se odnosi na organizacije, a ne na slikovne motive: § 86a StGB zabranjuje obilježja konkretnih zabranjenih skupina, a ne rune ili orlove kao kategoriju.
- Tri simbola predstavljaju stvaran rizik: Wolfsangel, Odal-runa preinačena u SS-u i „Crno Sunce” sudovi redovito smatraju obilježjima organizacija.
- Savezni orao nije problematičan: Još je 1919. namjerno jasno odvojen od kasnijeg carskog orla s kukastim križem te je današnji državni simbol čija je uporaba u potpunosti dopuštena.
- Vegvísir, Valknut i runska abeceda imaju vlastitu povijest: Mogu se pratiti unatrag do islandske narodne magije, odnosno povijesnog pisma iz doba Vikinga, bez ikakve veze s nacističkom simbolikom.
Što § 86a StGB doista zabranjuje
§ 86a StGB kažnjava širenje ili javno isticanje obilježja protuustavnih i terorističkih organizacija – riječ je o zastavama, značkama, dijelovima odora, parolama, pozdravima i znakovima koji su toliko slični takvom obilježju da ih je lako zamijeniti. Tko prekrši tu odredbu, riskira kaznu zatvora do tri godine ili novčanu kaznu (izvor: § 86a StGB, gesetze-im-internet.de).
Ključno je na što se zakon odnosi: na konkretno obilježje organizacije navedene u § 86, koja je zabranjena ili proglašena protuustavnom. Runa kao pismeni znak nije obilježje neke organizacije, kao što to nije ni orao kao heraldički motiv – znak postaje kažnjiv tek kada je doista povezan s određenom skupinom ili je toliko sličan njezinu obilježju da ga je lako zamijeniti. Ta razlika objašnjava zašto se u nastavku ne govori općenito o „runama” ili „orlovima”, nego o pojedinačnim, konkretno imenovanim znakovima.
O graničnim slučajevima na kraju odlučuju sudovi, i to na temelju okolnosti pojedinog slučaja: kako je znak oblikovan, u kojem je kontekstu prikazan i postoji li opasnost da ga se zamijeni s obilježjem koje je doista zabranjeno. Ovaj članak pruža povijesnu i pravnu pozadinu, ali ne zamjenjuje procjenu odvjetnice ili odvjetnika za konkretan slučaj.
Koji su runski i vikinški simboli doista rizični
Wolfsangel je izvorno bila srednjovjekovna zamka za vukove, a kao takva našla se na brojnim gradskim i obiteljskim grbovima. Tijekom nacističkog razdoblja nekoliko je SS divizija, među njima i divizija „Das Reich”, preuzelo Wolfsangel kao oznaku postrojbe, a krajnje desničarske skupine poslije su ponovno počele koristiti taj znak. Zbog toga sudovi Wolfsangel uglavnom smatraju kažnjivim obilježjem prema § 86a StGB (izvor: Wolfsangel, Wikipedia). Međutim, viši zemaljski sud u Brandenburgu priznao je da se isti oblik legitimno i dalje pojavljuje na općinskim grbovima i u Bundeswehru – dakle, i ovdje procjena ovisi o konkretnom kontekstu u kojem se znak pojavljuje.
Odal-runa, 24. i posljednje slovo starijeg futharka, izvorno znači „naslijeđeni posjed” i uobičajen je dio povijesnog niza runa. Problem nije sama ta runa, nego njezina inačica koju je preinačio SS, a koju je Glavni ured SS-a za rasu i naseljavanje osmislio kao oznaku za organizacije poput Hitlerove mladeži i 7. SS brdske divizije. Kaznenopravna važnost odnosi se na tu specifičnu oznaku određenih organizacija, a ne na povijesnu runu kao takvu (izvor: Odal-runa, Wikipedia).
„Crno Sunce” (naziva se i sunčani kotač) potječe od podnog ukrasa postavljenog između 1938. i 1943. u SS-ovoj školi za vođe u Wewelsburgu. Od 1990-ih proširilo se u neonacističkim i desnoezoterijskim krugovima kao zamjenski simbol za kukasti križ (izvor: Crno Sunce, Wikipedia). Zbog te povijesti riječ je o jednom od znakova čija tetovirana inačica otvara ozbiljna pravna pitanja, čak i ako formalno nije riječ o kukastom križu.
Zašto se „isti” obris simbola može različito procjenjivati
Sva tri primjera pokazuju isti obrazac: neki je oblik postojao prije nacističkog razdoblja, određena ga je organizacija preuzela kao oznaku ili ga je posebno za tu svrhu preinačila, a upravo ta povezanost s organizacijom, a ne sam geometrijski oblik, čini ga kažnjivim prema § 86a StGB. Zato Wolfsangel može biti dopuštena na gradskom grbu, a isti oblik ne mora biti dopušten kao oznaka u jasno prepoznatljivom krajnje desničarskom kontekstu; zato zakon razlikuje povijesnu Odal-runu od njezine SS-ove inačice. Pri procjeni nacrta tetovaže važno je, dakle, o kojem je konkretnom znaku riječ te u kakvim je okolnostima nastao i korišten, a ne samo kako izgleda dovršeni motiv.
Carski orao, savezni orao i ključna razlika
Orao kao simbol vlasti seže do bojnih oznaka rimskih legija, a otad se pojavljivao na grbovima Svetoga Rimskog Carstva, Njemačkog Carstva i Weimarske Republike, mnogo prije nego što je nacizam uopće postojao. Orao je stoga povijesno široko rasprostranjen heraldički motiv, a ne prepoznatljivi znak jedne organizacije.
Nacistička je država 1935. propisala vlastitog državnog orla, koji je spajao orla s kukastim križem u hrastovu vijencu. Upravo ta kombinacija orla i kukastog križa čini znak obilježjem u smislu § 86a StGB, a ne sam orao (izvor: carski orao, Wikipedia).
Današnji savezni orao oblikovan je još 1919. tako da se jasno razlikuje od starijeg monarhijskog carskog orla, a poslije se razvijao neovisno o državnom orlu iz nacističkog razdoblja. Kao jednostavan heraldički orao bez kukastog križa, on je današnji državni simbol Savezne Republike Njemačke i njegova je uporaba zakonski u potpunosti dopuštena. Pitanja o „njemačkom orlu” ili „saveznom orlu kao tetovaži” odnose se, dakle, na motiv koji se jasno razlikuje od nacističke kombinacije orla i kukastog križa.
Zašto su Vegvísir, Valknut i runska abeceda uglavnom bezopasni
Vegvísir je islandski galdrastafur (čarobni štap), prvi put zabilježen 1860. u rukopisu Huld, a trebao je pomoći putniku da se ne izgubi u oluji. U poznatoj povijesti tog znaka nema nikakve veze s nacističkom simbolikom (izvor: Vegvísir, Wikipedia). Dizajn Vegvísir iz kataloga prikazuje upravo taj motiv kao samostalan zaštitni simbol s osam krakova nalik runama.
Cjelovita runska abeceda, kakvu prikazuje dizajn Runsko Pismo, služi kao povijesno pismo: prikazuje niz znakova starijeg futharka, kao što je latinična abeceda pismo, a ne simbol određene skupine. Upravo ta funkcija pisma, odnosno dekorativnog kulturnog motiva, razlikuje runu u abecedi od pojedinačnog znaka koji se koristi kao oznaka organizacije, poput SS-ove inačice Odal-rune.
Valknut, motiv triju međusobno isprepletenih trokuta, slijedi istu logiku: pripada nordijskoj mitologiji povezanoj s Odinom i dovodi se u vezu sa životom, smrću i sudbinom, a da iz toga ne proizlazi veza sa zabranjenom organizacijom. I dizajn poput Nordijski Let, koji spaja Vegvísir s orlovskim krilima i dvama gavranima, u tom je smislu neproblematičan: ni pojedinačni elementi ni njihova kombinacija ne odgovaraju nijednom poznatom obilježju organizacije.
Kako donijeti sigurnu odluku, bez pravnog savjeta u ovom članku
Za pravnu procjenu na kraju je važno više od samog obrisa motiva. Isti se oblik različito tumači kad se pojavljuje kao povijesno pismo, općinski grb ili osobni motiv iz nordijske mitologije, a drukčije kad jasno oponaša oznaku neke organizacije ili se kombinira s drugim krajnje desničarskim vizualnim sadržajem. Primjeri opisani u ovom članku – Vegvísir, Valknut i dekorativna runska abeceda – prema svojoj dokumentiranoj povijesti jasno pripadaju prvoj kategoriji.
Kada doista trebaš pitati odvjetnicu ili odvjetnika
Ako nacrt jasno oponaša specifičnu oznaku poznate zabranjene organizacije, primjerice SS-ovu inačicu Odal-rune, Wolfsangel u odgovarajućem kontekstu ili Crno Sunce, a ne samo „runu” općenito, upravo je to slučaj u kojem treba zatražiti savjet odvjetnice ili odvjetnika, umjesto oslanjanja na pregledni članak poput ovoga. Ovisno o okolnostima pojedinog slučaja, i stilizirane ili preinačene inačice poznatog obilježja mogu potpasti pod § 86a StGB.
Za uobičajene nordijske motive iz ovog članka možeš poduzeti drukčiji, vrlo praktičan sljedeći korak: najprije nanijeti privremeni ili semipermanentni dizajn kod kuće i pogledati točne linije, veličinu i položaj na vlastitoj koži prije nego što doneseš trajnu odluku. Poseban vodič objašnjava kako odabrati odgovarajući motiv i mjesto za tetovažu. Ako te općenito zanimaju nordijski i mitološki motivi, dodatne informacije pronaći ćeš u pregledu fantastičnih i mitoloških tetovaža, a ako te zanima i pravna strana drugih motiva za tetovaže, članak o tetovažama koje označavaju darivanje organa i pravnim pitanjima obrađuje srodnu temu. Cijela Viking kolekcija u katalogu okuplja dizajne s Vegvísirima, Valknutima i runama, pa možeš izravno usporediti različite varijante.
