Prve poznate tetovaže stare su više od 5000 godina: ledena mumija Ötzi već je oko 3230. pr. Kr. imala ukupno 61 tetovažu, a egipatske mumije iz Gebeleina nose oznake na koži koje su, prema trenutačnim saznanjima, datirane čak nešto ranije. Oba su nalaza pronađena u različitim dijelovima svijeta, bez vidljivih međusobnih kontakata, što upućuje na to da su ljudi tetoviranje razvili neovisno jedni o drugima u više ranih kultura, umjesto da se ono proširilo iz jednog jedinog izvora. Prateći vremensku crtu od najstarijih nalaza do dizajna koje danas možemo isprobati bez obveze, jasnije ćemo vidjeti koliko se dugo ljudi služe slikama na koži kako bi prenosili poruke, trajno, ali i privremeno.
Ukratko:
- Najstarija nedvojbeno datirana tetovaža pronađena je na ledenoj mumiji Ötzi, oko 3230. pr. Kr.; egipatske mumije iz Gebeleina možda nose još starije figurativne motive, iz oko 3400. pr. Kr.
- Riječ „tattoo” dolazi od polinezijskog „tatau”, a u europske je jezike dospjela tek u 18. stoljeću, nakon putovanja kapetana Cooka po Pacifiku.
- Kod Maora je Tā Moko i danas usko povezan s podrijetlom i društvenim statusom te se temelji na vlastitoj tehnici i simbolici koje se znatno razlikuju od drugih tradicija tetoviranja.
- Privremena umjetnost na tijelu, poput kane, dokazano je jednako stara kao i trajne tetovaže te već tisućljećima prati proslave i važne životne događaje.
Najstarija poznata tetovaža: Ötzi i ledena mumija s prijevoja Hauslabjoch
Kada je 1991. godine u Ötztalskim Alpama otkrivena ledena mumija Ötzi, stara oko 5300 godina, na njezinoj se koži ukazao neobično opsežan uzorak: ukupno 61 tetovaža, datirana oko 3230. pr. Kr. (izvor: Ötzi – Wikipedia). Za razliku od onoga što bismo možda očekivali od umjetnosti na tijelu, oznake se ne nalaze na lako uočljivim mjestima, nego uglavnom na nogama, s obje strane donjeg dijela kralježnice te u obliku znaka nalik križu iza desnog koljena i na desnom gležnju.
Vjerojatno su nastale ubadanjem koštanim šiljkom ili bakrenim šilom, pri čemu je pigment na bazi čađe iz ognjišta dospio u kožu. Posebno je zanimljivo gdje se oznake nalaze: mnoge se podudaraju s mjestima na tijelu na kojima je Ötzi imao istrošenu hrskavicu zglobova zbog starenja ili opterećenja. Iz toga je proizašla pretpostavka da su tetovaže možda služile za ublažavanje boli, slično ranom obliku akupunkture ili akupresure, a ne isključivo kao ukras. Riječ je o znanstvenom tumačenju na temelju nalaza, a ne o potvrđenoj činjenici; još nema konačnog odgovora na pitanje zašto su odabrana upravo ta mjesta.
Još starije? Mumije iz Gebeleina i najranije slikovne tetovaže
Ötzi jest najbolje istražen rani nalaz, ali nije nužno i najstariji. Dvije egipatske mumije iz preddinastičkog razdoblja iz Gebeleina, koje se u British Museumu vode pod brojevima EA 32751 i EA 32752, nose tetovaže datirane oko 3400. pr. Kr. (izvor: Gebelein predynastic mummies – Wikipedia), dakle možda nekoliko stoljeća prije Ötzijevih oznaka. Motivi su postali vidljivi tek nakon što su infracrvene snimke, objavljene 2018. u časopisu Journal of Archaeological Science, otkrile figurativne uzorke na koži koja je u međuvremenu potamnila. Prema trenutačnim saznanjima, ubrajaju se među najranije poznate slikovne, odnosno neisključivo linearne tetovaže sačuvane na ljudskoj koži; ako se u budućnosti opišu stariji nalazi, ta bi se procjena promijenila.
Ötzi i nalazi iz Gebeleina zajedno otkrivaju nešto što vrijedi za cijelu povijest tetoviranja: tragovi tetovaža pronađeni su na mumificiranim ostacima iz mnogih dijelova svijeta, od Egipta i dijelova Azije do autohtonih kultura Amerike (izvor: Tattoo – Wikipedia). To upućuje na to da se ta praksa razvila neovisno na više mjesta, umjesto da se proširila svijetom iz jednog jedinog izvora.
Podrijetlo riječi „tattoo”: od „tatau” do kapetana Cooka
Koliko je sama praksa stara, toliko je riječ kojom se danas služimo za nju relativno nova. Riječ „tattoo” potječe od samoanskog, odnosno polinezijskog „tatau”, što znači otprilike „udarati” ili „utiskivati”, a izvorno je opisivala tradicionalnu tehniku unošenja boje u kožu (izvor: Tattoo – Wikipedia). U zapadne je jezike dospjela tek od 1768. godine, preko pacifičkih putovanja kapetana Jamesa Cooka: članovi posade, među kojima i botaničar Joseph Banks, vratili su se u Englesku donijevši i tu riječ i vlastite tetovaže.
To znači da je danas u cijelom svijetu uobičajen naziv relativno nova posuđenica iz 18. stoljeća, dok je sama praksa, kao što pokazuju prethodni odjeljci, tisućljećima starija. Ako se pitate zašto su tetovaže u Europi dugo bile tek rubna pojava, vremenski jaz između prakse i naziva barem je dio objašnjenja.
Više od ukrasa: Tā Moko i značenje tetovaža kod Maora
Koliko se značenje tetovaža može razlikovati od kulture do kulture pokazuje Tā Moko, tradicionalna umjetnost tetoviranja Maora u Aotearoi na Novom Zelandu. Tā Moko usko je povezan s manom, odnosno ugledom i duhovnim statusom, kao i s vlastitom genealogijom; primanje mokea tradicionalno je označavalo prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob i bilo popraćeno posebnim obredima (izvor: Tā moko – Wikipedia). Tā Moko se tehnički znatno razlikuje od drugih tradicija tetoviranja opisanih u ovom članku: koža se nije bockala, nego se doslovno rezbarila uhi-jem, dlijetima izrađenima, među ostalim, od kosti albatrosa, čime je dobivala izbrazdanu, a ne glatku površinu.
I položaj tetovaža tradicionalno je slijedio jasna pravila prema spolu: muškarci su moko najčešće nosili na licu, stražnjici i bedrima, a žene ponajprije na usnama i bradi. Tā Moko tako je primjer da tetovaže u nekim kulturama čine vidljivima identitet, podrijetlo i društveni status, umjesto da služe isključivo kao ukras — riječ je o kontekstu koji zaslužuje poštovanje i koji ne bi trebalo svesti na generički uzorak. Ako vas zanima i religijska strana tetoviranja, primjerice u islamu, o tome možete pročitati u zasebnom osvrtu u našem članku o tome kako islamski učenjaci gledaju na tetovaže.
Oduvijek i privremeno: kana i drugi oblici privremene umjetnosti na tijelu
Tetovaže nisu jedini način na koji ljudi već tisućljećima stvaraju slike na koži. Kana se još od antike upotrebljava za privremeno bojenje kože, kose i noktiju u Egiptu, na Bliskom istoku i na Indijskom potkontinentu; zidne slike iz razdoblja oko 1680. pr. Kr. već prikazuju ruke obojene na taj način (izvor: Henna – Wikipedia). Kana se tradicionalno i danas koristi za obilježavanje velikih životnih događaja, poput vjenčanja, kao i blagdana poput Bajrama ili Diwalija.
Za razliku od tetovaže, kana s vremenom sama nestaje: boja obično izblijedi unutar jednog do tri tjedna zbog prirodne obnove kože. Upravo je to važno za cjelokupnu povijest umjetnosti na tijelu: ljudi su oduvijek birali između trajne i privremene umjetnosti na tijelu, ovisno o prigodi — nije riječ o izboru „ili-ili” koji bi se pojavio tek s modernim proizvodima. Ako želite izravno usporediti kanu i moderne privremene tetovaže, razlike su detaljno objašnjene u našoj usporedbi privremenih tetovaža i kane.
Od obreda do isprobavanja: tetovaže naljepnice i polutrajni dizajni danas
Dugačak slijed od oslikavanja tijela preko kane do trajnih tetovaža ponajprije pokazuje jedno: kroz povijest je uvijek postojao prostor između „ničega” i „zauvijek”. Današnje tetovaže naljepnice i polutrajni dizajni zauzimaju upravo taj prostor, ali s jasno ograničenom namjenom: omogućuju da vidite kako motiv, veličina ili položaj izgledaju na vašoj koži prije nego što uopće donesete odluku. U našem vodiču o polutrajnim tetovažama detaljno objašnjavamo po čemu se polutrajne tetovaže tehnički razlikuju od klasičnih tetovaža naljepnica.
Važno je pritom imati na umu ograničenje koje proizlazi iz same povijesti: privremeni ili polutrajni dizajn pokazuje samo motiv, veličinu i položaj. Ne govori ništa o tome koliko boli trajna tetovaža, kako zacjeljuje ni kako točno izgleda nakon mnogo godina; za to bi bila potrebna prava, trajna tetovaža. Ako vas, poput ljudi prije više tisućljeća, zanima simbol s osobnim značenjem, u aktualnoj kolekciji možete, primjerice, pronaći motiv zaštite i vjere ili kompas, kao primjere kako danas možete bez obveze isprobati slikovni jezik bogat značenjem.
Ako nakon ovog putovanja kroz povijest razmišljate o svojoj prvoj trajnoj tetovaži, prije toga vrijedi pogledati naš vodič za prvu tetovažu, koji vam pomaže pri odabiru motiva i položaja. A ako se pri sastavljanju cijelog seta pitate zašto se neki ljudi zaklinju u neparan broj motiva, objašnjenje ćete pronaći u našem članku o praznovjerju vezanom uz neparan broj tetovaža.
Zaključak: neprekinuta linija od Ötzija do tetovaže naljepnice
Od Ötzijevih 61 oznaka i figurativnih motiva na mumijama iz Gebeleina, preko polinezijskog podrijetla riječi, pa sve do Tā Moka i kane, provlači se neprekinuta nit: ljudi već više od 5000 godina koriste kožu kako bi učinili vidljivima značenje, pripadnost ili važan životni trenutak, i trajno i privremeno. Današnja mogućnost da prvo bez obveze isprobate dizajn iz kolekcije privremenih tetovaža zato nije prekid s tom poviješću, nego njezina najnovija etapa.
